SUZA TVOJA JE I MOJA SUZA

Znam, znam majko, za svaku suzu tvoju,
Za svaku suzu koju si uporno htjela od mene skriti
I zavarati me smiješkom svojim da tvoja duša ranjena nije.

Očeva krv je i krv djeteta njegova.
Majčina krv je i krv djeteta njezina.
Djetetova duša je mozaik složen od komadića duše
Njegove majke i komadića duše oca njegova.

Kada mi otac poginu, umre pola duše tvoje.
Toga časa kada ti zaplakah, iako sam bio mali,
I moje oči suzne postadoše, a nisam znao
Što se dogodi toga prokletog časa.

Tvoj križ je udovica biti i ti si moj ponos
Jer drugom srce nikada nisi htjela dati.
Pristala si na to da suza vječno kvasi lice tvoje.

Ali nemoj molim te majko više plakati sama.
Zagrli me snažno i tugujmo zajedno, kao onoga časa
Kada ga položiše u zemlju koju je toliko volio.

Suze moje duše…

Tako me rani ovaj život moj.
Od rođenja sam osuđen na patnju,
Na suze gorke i na bol.

Ma što li za mene suza znači?
Ona za mene pojava nije...
Ona za mene ne postoji ponekad,
Ona je svakodnevica moja.

Suza je za mene kao pero meko
Prekrasnog krila lastavice.
Suza je za mene kao cvijet maslačka,
Koji i najtiši povjetarac otpuhati može.
Suza je za mene kao list na vjetru jesenjem.

Tto je istina moja, to je suza za mene,
I ona neprestano živi u meni i neumorno
Trga moju već ionako izranjavanu dušu.

Nije suza samo onaj ča ,kada ti u oku
Nešto sja poput bisera ili dijamanta.
Ili kada se nešto cakli na obrazu tvome
Poput najljepšeg kristala.

Nitko ne vidi moje suze, ali one su tu.
Da, tu su ,ovoga časa i dok olovku
U ruci držim i ispisujem ova slova.
Ona je kao trn koji se izvaditi ne može.

Moje srce čezne za srećom čezne za mirom,
Čezne za radosti i boljim sutra, ali onda se toga časa
Pojavi ta prokleta bol, to prokleto razočarenje i opet
Dolazi ona, suza od koje pobjeći ne mogu.

O, moj Bože, gdje li je toj dolini suza kraj?
Samo Ti znaš put do tamo i zato te
Na koljenima žarko molim…

Dotakni moje srce, primi me za ruku
I povedi me do mjesta svetoga.
Da na rajskom polju uberem cvijet mira
i cvijet sreće, a zatim da ih zasadim u vrtove
tužnog i uplakanog srca.

Tuga

Noćas te tugujem jedini moj oče,
Noćas te tugujem jedini moj striko,
Noćas vas tugujem najdraži moji.

Tugujem vas s nekim osjećajem daljine
Jer nema nikoga ovdje pokraj mene,
Nikoga da mi skine gorku suzu
S mojih obraza.

O kako me boli ta pomisao,
O kako mi dušu razara.
Ja vas noćas tugujem,
A u istom smo gradu, vi i ja.

Pod istim smo nebom večeras,
Pod istim nebom su naša tijela,
Samo je razlika u tome što moje
Srce i dalje kuca.

Imam i usne, ali što mi vrijede,
Kad vas ljubiti ne mogu.
Imam i ruke, ali što mi vrijede,
Kad vas ni zagrliti ne mogu.
Imam i oči, ali što će mi i one,
Kad ne vide ono što žele,
Ne vide vas dvojicu pokraj mene.

Noćas vas tugujem i pitam se,
Pitam se na današnji dan,
Što je to s one druge strane,
Što je to s one druge strane našega života
Što vas je otelo iz moga zagrljaja?

Pitam se postoje li još tamo vaša imena da vas lakše
Nađem među ljudskim dušama,
Kao što postoje u mome srcu?

Ova noć što miriše na tugu i bol,
Ova noć što u vjetru nosi gorki jauk duše,
Ova noć što miriše po dogorjeloj svijeći,
Po plamenu koji danas posebno plamti,
U čast vaših imena, govori mi
Što je to uistinu tuga.

Nismo ni sada možda daleko,
Ali iz ljudske perspektive mi se čini,
Kao da je između nas stotine
Svjetlosnih godina, a možda i sjedite
Pokraj mene sada, tko zna…
I zbog te vječne tajne vas tugujem noćas,
Tugujem vas, tugujem vas…

Neizbrisiva sjena moga života...

Kao kula od pijeska srušili su se moji snovi, srušili su se temelji moga života, nije ostao čak ni trag moje sreće i moga veselja. Nebesko plavetnilo je izbrisalo moje snove i moje osmijehe...

Samo Bog zna što značite mome srcu...
Samo Bog zna koliki ste ponos moje duše...
Samo Bog zna koliko je suza kliznulo niz moje lice pri pomisli na vas...
Samo On zna koliko mi nedostajete...

Kada sjednem pokraj vašeg groba, pogledam u nebo i pitam ga: “Zašto mi je uzelo komad moga života i moje sreće?“.Nebo samo šuti i upija moje riječi. Ja uporno pričam o sreći, uporno pričam o vama, a ono meni priča samo o izgubljenoj sreći, boli i gorkoj suzi...

U mome srcu i u mojim sjećanjima ćete zauvijek živjeti jer ste tamo ostavili neizbrisiv trag, a na mome licu i na mojim usnama ostat će samo sjena veselja i osmijeha, jer za njega više nemam snage.

U mome životu će ostati zauvijek sjena u kojoj ste vi pokraj mene,velika sjena,ali nažalost sjena prošloga vremena...


POSVEĆENO MOME OCU I MOME JEDINOM STRICU KOJI SU ME PRERANO NAPUSTILI

Mojoj majci…

Svoje pjesme i priče uglavnom posvećujem herojima čijom je krvlju natopljena ova zemlja, također sve te priče posvećujem onima koje je Bog sačuvao od boli i smrti, ljudima koji teško podnose nepravdu i za čiju riječ i vapaj više nitko nema sluha, i svim onim ljudima kojima ova zemlja nešto znači, naša, prekrasna nam domovina Hrvatska.
Kada se rodi novi život, čovjek neće odmah prohodati, neće sam naučiti govoriti, neće sam razlikovati dobro od zla, neće sam odmah postavljati granice do kojih može ići ljudska zloća…

Za sve to Bog nam je podario OCA i MAJKU. To su dva bića čija je zadaća svome djetetu biti zvijezda vodilja na njegovim životnim putovima i uvijek ga podići kada se spotakne na grijeh koji se našao na tome putu.
Svi znate da sam oca izgubio dok sam još nesvjesno promatrao svijet i događaje oko sebe, ali na mojim životnim putovima me pratila moja majka, koja nije bila samo majka nego i otac. To je žena koju je Bog odabrao da bude njegova službenica na zemlji i da svima nama pokaže koliko je ustvari čovjek nesvjestan svoje snage i moći. Moja mama nosi križ života toliko težak, da nema na svijetu te jedinice za masu kojom bi saznali njegovu težinu. Dok korača putovima svoga života, čini mi se kao da prolazi stazama kojim je Isus nosio svoj križ i da ju na svakom koraku netko bičuje i kamenuje.

Kada bi je pitali što misli o svome životu i križu ona bih vam ovako rekla:“Ma nema veze, tako mora biti, neka ovaj život boli, jer ja znam da Bog za mene ima plan, da ima kartu putova koji vode prema nebeskim poljima na kojim raste mir, sreća i blagostanje.“ U svijetu postoje razne bolesti, ali čovjeku je nekako najteže kada se rodi slijep ili je oslijepio za života. Tako bi volio vidjeti cvijet i nebesko plavetnilo, a ne može. To je jedina osoba na ovome svijetu kojoj bih poklonio oba svoja oka i hodao slijep mračnim ulicama svoga života, a da ne bih ni trenutka zažalio zbog toga. Kada pogledam oko sebe i vidim neke mlade ljude kako žive i kako se ponašaju, svoj odgoj ne bih nazvao samo odgojem, nazvao bih to umijećem. Umjetnik koji je isklesao mene u pravu i kvalitetnu osobu je moja majka. Nikad joj nisam rekao koliko je volim, jer onda ljubav ima svoj početak i svoj kraj. Volim je toliko da se toj ljubavi trag gubi u beskraju.
Smisao moga života,svako novo buđenje, svaka nova pobjeda, vjera u bolje sutra je u dvije riječi:“MOJA MATI“!


Ti si moja snaga, moj ponos, moje sve…

Volim te jedina mati!

DRAGI TATA…

Otišao si,otišao si putevima dalekim i
Stazama koje vode u beskraj.
Daleko su te staze,ali opet preblizu moje duše
Da bih te zaboravio,preblizu…
Živim iz dana u dan sa mislima na tebe
Živim za ljude koji me vole
Vole onakvog kakav jesam.
I to je razlog zbog kojeg
Čekam novu zoru,novi izlazak
Žarkoga sunca.
Užasno boli pomisao na tvoje nježne ruke
Na tvoje prekrasne oči,na tvoj istinski osmijeh.
Nisi doživio da češljaš svoje sijede kose,
da parkom ponosno šetaš sa svojim unucima
da ih grliš,da ih ljubiš…
onako kao što si mene ljubio tata.
Nisi doživio godišnjice svoga braka,
Rođendane svoje voljene…
Nisi tata doživio moju pričest,krizmu,18 rođendan,
Rođendan kojemu se svako mlado biće posebno veseli.
Jednostavno su te oteli iz moga zagrljaja i moga života.
Znaš,tata,prošlost je za druge ljude…
Ljude kojima osjećaji vremenom utihnu.
Ali za mene ona ne postoji…
Trenutak kada su te položili u svetu zemlju
Za koju si krv prolio…
I onda kada sam sretan i onda kada sam tužan.
I onda kada me sve vuče k tebi…
Taj trenutak živi neprestano u meni…
Moja bol zbog tebe,tata,je toliko velika da…
Da joj lijeka nema…ranjenom se srcu pomoći može
Ali slomljenome nikada…
Idem sada tata,odlazim iz prostorija svojih misli
Iz prostorija u kojima osjećam mir i spokoj
Osjećam tvoju blizinu…
Odlazim nazad u svijet,među ljude,među zavist i zloću…
Ali znaj dragi moj tata,iako si mrtav,ti živiš i dalje,
U mojim molitvama,u mojim pjesmama…

Volim te…

Zar sav taj tužni sjaj samo zbog jedne riječi, riječi „Vukovar“?!

Uz prekrasni Dunav prostire se jedan grad, prostire se Vukovar. Možemo li ga zvati samo gradom ili mu pristaje i epitet „spomenik“?

Kada stanete na zemlju Ovčare, zažmirite i oslušnite sve oko sebe! Tada Vukovar za vas prestaje biti grad, neće biti ni spomenik, nego će vam se činiti kao da je ta zemlja velika nijema usta koja ti pokušavaju nešto reći, a ne mogu ili pak ne smiju?!

Uvijek kada izgovorim ime „Vukovar“ u oku mi se pojavi nekakav sjaj...
U tome trenutku ne smijem trepnuti, jer ako trepnem u oku bi se sjaj pretvorio u krvavu suzu...

Ne, to nije učinio vjetar koji se kovitla tim ravnicama boli i jauka...

Taj tužni sjaj u mome oku je izazvala pomisao na pale hrvatske ratnike...

Taj tužni sjaj u mome oku je izazvala pomisao na napaćeni hrvatski puk koji u lokvi suza promatra svoj dom kako nestaje u plamenu.

Taj tužni sjaj u mome oku je izazvala pomisao na kolone ljudi koji kroz blatne putove uz posljednje poglede prema svome gradu, koračaju sve dalje i dalje od njega, koračaju prema nepoznatom.

Taj tužni sjaj u mome oku je izazvala pomisao na nemoćne starce koji sjede na pragu svoga doma i čekaju da im presudi četnička bajuneta.

Taj tužni sjaj u mome oku je izazvala pomisao na nedužno dijete koje svojim nevinim ručicama grli svoju mrtvu majku i njezino napaćeno lice umiva svojim gorkim suzicama...

O moj Bože, kako mi je teško izgovoriti „Vukovar“!

Prijatelju, stani pred zrcalo i izgovori „Vukovar“, a zatim pogledaj u dubinu svojih očiju i reci mi vidiš li taj tužni sjaj, a možeš li vjerovati da je sav taj sjaj samo zbog jedne riječi, riječi „Vukovar“...

Pjesma posvećena Vukovarcima čije rane na duši nikada zarasti neće…

Ne, prokleti nećete biti...

Rušili ste naše snove...
Rušili ste naše domove...
Naše majke u crno ste zavijali....
Suze ste iz očiju naših niz lice tjerali...
Moj narod ste krvnički ubijali...

Danas nemojte se bojati...
Da ćete od Hrvata za svoja nedjela...
Biti prokleti...
Ne, nećete biti prokleti...
Jer mi nismo za to stvoreni...

Naš nas je Bog stvorio...
Da bi za vas grešnike...
Žarko molili...
Da vam za naše mrtve oprostimo...
Ali isto tako...
Da nikada naše grobove...
Ne zaboravimo...

Sve što je hrvatsko....
Vi ste ubijali i rušili...
Ali nikada gospodo...
Niste do kraja srušili...

I znajte gospodo...
Dok hrvatsko srce bije...
Dok kroz vene Hrvatu krv...
Uzburkano protječe i vrije...
Nećete prilike više imati...
Da nas gazite...
Da nas gazite kao prije...

Kad mi nebo bude dom...

Dok kročim ovom napaćenom zemljom, dok kročim ovim trnovitim putem, dok kročim i probijam se kroz masu koja me šiba i zadaje mi masnice na duši, ja Bože i tada pomislim na Te...

Dok promatram svoju slavonsku ravnicu i dok slušam tužne note koje stvara lagani povjetarac, dok sjedim pokraj očeva groba i kada suzu zaustaviti ne mogu, ja Bože i tada pomislim na Te...

Dok se kajem što sam srce poklonio krivom biću i dok kopam po riznici sjećanja u kojoj je to biće ostavilo duboki trag, ja Bože i tada mislim na Te...

Ovaj je život velika zagonetka, nedefiniran. Ali ne možemo reći da nismo uspjeli ako nismo ni probali... Znaj, dragi moj Bože, da ću ja to pokušati odgonetnuti za ovozemaljskoga života...

I na kraju, dragi moj Bože, kada dođe čas da moram poći u nebeska prostranstva, neću žaliti za zemaljskim životom, neću listati stranice na kojima je ispisan moj život...

Ja ću toga trenutka razmišljati o tome kako je to kada posjeduješ vječnu sreću i duševni mir, a to znači da ću misliti na Te, jer vječna sreća i vječni mir imaju samo jedan izvor, a taj izvor je tamo gdje si Ti...

SEDAM SVJETSKIH ČUDA

Sjedeći neki dan na terasi u miru i promatrajući prekrasne zvijezde u ljetnoj večeri, na pamet mi je palo da razmislim o tome što su doista svjetska čuda. Jesu li to doista egipatske piramide, palače, prekrasni vrtovi, veliki kameni kipovi…Je li to doista ono čemu bi se čovjek trebao diviti, klanjati se … Možda se i nećete složiti sa mnom, ali ja svjetska čuda gledam na drugačiji način. Za mene je svjetsko čudo kada čovjek vidi ranjenoga prijatelja i pomogne mu, za mene je svjetsko čudo kada na televiziji vidimo gladnu djecu Afrike i klizne nam suza niz lice, iako su oni miljama daleko od nas. Pa zar to nije svjetsko čudo, nešto neobjašnjivo, nešto predivno? Svjetsko čudo je kada se u Međugorje slije rijeka mladih ljudi s cijelog planeta i zapjeva se pjesma Bogu, onome koji nas sve zajedno veže u jedno!
To je ono čemu se čovjek treba diviti, jer ljubav i mir ruše sve zidine, sve kipove, sve palače…

OBITELJ - je blagoslov i zato je nemojte razarati....

Želio bih s vama podijeliti definiciju OBITELJI, ali možemo li je uopće definirati? Obitelj je za mene nešto najsvetije, njoj se obraćam epitetima poput veličanstveno, dragocjeno, neprocjenjivo. Svatko od nas ima prijatelja, ali društvo traje dok traje i smiješak na tvome licu. Kada ti krene suza na oko zbog velike boli koju ti poklanja današnja svakodnevica, prijatelji više ne postoje i mi se nesvjesno vraćamo obitelji jer znamo da tamo imamo sigurno utočište i jedino tamo možemo dobiti utjehu kojom ćemo lakše vratiti osmijeh na lice. Nakon toga ponovno se vraćamo prijateljima, ne shvaćajući da su ustvari to naši poznanici, a ne prijatelji. Moj jedini iskreni i pravi prijatelj je moja obitelj, ona me nikada nije iznevjerila i uvijek je bila spremna sa mnom podijeliti kako moju sreću, tako i moju bol.

U životu sam upoznao ljude za koje znam da žive bez obitelji,a otac i majka su im živi. Od trenutka kada ih napustiše roditelji oni su obiteljski ručak i večernja obiteljska okupljanja zamijenili cigaretom, bocom, pa čak i drogom. Svaki čovjek ga gleda s toga gledišta da je on neodgojena propalica. Ne,takve riječi ne treba uputiti njemu, nego njegovim roditeljima koji su velike kukavice koje se nisu znale nositi sa životnim problemima. Najlakše je pobjeći od teških trenutaka, a tko kasnije pita za to nedužno dijete kako ono živi, tko njemu poklanja ljubav i pažnju? Takve ljude može biti sram. Pa zar ne znaju da Bog sve vidi i da će zbog toga malo užitka u švaleranju platiti punu cijenu grijeha i na kraju pustiti krvavu suzu kada dođu klečeći pred noge Gospodina?!

Cure moje, jednoga dana ćete se udati, a vi dečki oženiti. Zapitate li se ponekad jeste li dostojni biti nečiji muž nečija žena? Jeste li dostojni podariti novome biću život? Nemojte olako shvaćati brak, jer to nije simpatija, to nije hodanje, to nije samo zaljubljenost. To je nešto što onim ljudima koji ulaze u njega treba biti svetinja, hram njihovih poljubaca, njihovih zagrljaja, njihove ljubavi. Brak je ulaznica za stvaranje upravo onog neprocjenjivog bogatstva o kojem sam pričao na početku: OBITELJI…

Moj grad

Život me naučio kako da volim
Svaki krajičak zemlje moje
Da sam njezin dio i da postojim
Kroz njene zvuke, mirise i boje.

Volim plavetnilo iznad moga grada
Volim cvrkut prekrasne ptice
Volim prostranstva zlatne ravnice
Volim zvuke slavonske tamburice.

I boje duge nad pokislim gradom
I gradsku buku i huk automobilskih sirena
Dvorište svoje u šarenom cvijeću
I hrpu meni dragih uspomena.

I sunčan dan i tmurnu subotnju večer
I duge šetnje do Poloja prašnjavom cestom
I silne borbe na Korzu za slobodnim mjestom.

Tek kad odem negdje daleko
Gdje sunce pada kad tamo rudi
Shvatih da nije NEŠTO već NETKO
Što čini moj Brod prekrasnim
Da su to moga grada dobri ljudi!

Daleko je kuća moja…

Uz prekrasnu rijeku Savu proteže se jedan lijepi grad, grad moje mladosti,prvih ljubavi, prvih napravljenih koraka. Krvava je prošlost toga grada, jer krvnici su htjeli ugasiti osmijeh na licu Brođana, sve nas zaviti u crno i uzeti nam i ono malo slobode što smo imali. Ali to im nikada nije pošlo za rukom jer su u tome gradu živjeli istinski ratnici i heroji ovoga vremena.


Namjerno nisam htio reći onoga vremena, jer ne postoji ono i ovo vrijeme. To je nešto što će zauvijek živjeti u našim srcima i nikada se neće moći zaboraviti. Ti su ljudi mladost zamijenili puškom i ratom bez razmišljanja, jer su znali da su baš oni ti koji moraju zaustaviti krvarenje naše Hrvatske.


U tome gradu počivaju kosti mojega oca, kosti vama dragih ljudi koji su prerano napustili ovozemaljski život .U tome gradu zauvijek počiva moja duša i moja
sreća.

Danas živim daleko, u gradu glamura, zabave, velikih trgovina punih zapadnjačkoga kiča, ali to nije dovoljno za moju sreću, Za nju mi nedostaje moje Korzo, moj Kej, moji Slavonci, sve ono što pripada mome rodnom gradu.


Teško je priviknuti se na život bez tamburice, ravnice i svojih prijatelja iz djetinjstva, ali svaka puštena suza u gradu u kojem sam stranac posvećena je njemu i samo njemu, mome jedinom Slavonskom Brodu…

Da su meni krila laka…

Ma da mi je na tren anđelom biti
Da iz Božje perspektive vidim svijet,
Da vidim svijet u kojemu starimo iz dana u dan
Da vidim koliko je doista velik taj oblak mržnje
Koji se nadvio nad zemljom i uporno šalje „kišu“,
Pušta zlo i mržnju da pada po nama i uvlači se u naša srca…

Ma da mi je na tren anđelom biti,
Da dotaknem lica svih meni dragih ljudi
I iskreno im u srcu dam do znanja
Koliko mi uistinu znače…

Ma da mi je na tren anđelom biti
Da preletim svoje ravnice, svoju domovinu…
Da budem na tren dio onih koji su joj poklonili slobodu,
a nisu je dočekali otvorenih očiju.

Ma da mi je na tren anđelom biti
Da Bogu zahvalim na svojoj obitelji
Svojim prijateljima i svome životu
Na tome što mi je poklonio vrijeme
Da budem dio čovječanstva i njegova stada.

A nakon toga trena da maknem perje
Sa svojega tijela i vratim se na zemlju,
Da oživim istinsku ljubav i vjeru
Uz pomoć Božju u srcima ljudskim.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.