Kad mi nebo bude dom...

01.04.2010. u 23:32 | 0 Komentara | Print | # | ^

Dok kročim ovom napaćenom zemljom, dok kročim ovim trnovitim putem, dok kročim i probijam se kroz masu koja me šiba i zadaje mi masnice na duši, ja Bože i tada pomislim na Te...

Dok promatram svoju slavonsku ravnicu i dok slušam tužne note koje stvara lagani povjetarac, dok sjedim pokraj očeva groba i kada suzu zaustaviti ne mogu, ja Bože i tada pomislim na Te...

Dok se kajem što sam srce poklonio krivom biću i dok kopam po riznici sjećanja u kojoj je to biće ostavilo duboki trag, ja Bože i tada mislim na Te...

Ovaj je život velika zagonetka, nedefiniran. Ali ne možemo reći da nismo uspjeli ako nismo ni probali... Znaj, dragi moj Bože, da ću ja to pokušati odgonetnuti za ovozemaljskoga života...

I na kraju, dragi moj Bože, kada dođe čas da moram poći u nebeska prostranstva, neću žaliti za zemaljskim životom, neću listati stranice na kojima je ispisan moj život...

Ja ću toga trenutka razmišljati o tome kako je to kada posjeduješ vječnu sreću i duševni mir, a to znači da ću misliti na Te, jer vječna sreća i vječni mir imaju samo jedan izvor, a taj izvor je tamo gdje si Ti...


Dizajn: Endless-Light.com | Slike: Luis Royo | Hosting slika: Blog