Mojim Vukovarcima

Vukovaru, grade moj
Evo vrati se tebi sinak tvoj.
Potjeraše me sa grude moje
Razrušiše polja i ulice tvoje.

Sve što je hrvatsko, srušili su,
Sve što je hrvatsko, ubili su,
Sve što je hrvatsko, prokleli su.

Danas nakon toliko godina i dalje o Domovinskom ratu i svome Vukovaru pričam drhtavim glasom, s „knedlom u grlu“, jer moja duša nije naviknula da slobodno zaplače, a da joj zbog toga nitko neće prigovoriti.. Tih ratnih godina suza nikada dobrodošla nije, jer kada bi klizila niz lice i kada bi počela padati na vukovarsko tlo od nje je bila brža četnička bajuneta. Teško je izreći tako nešto, a kamo li doživjeti, a mi, Vukovarci, smo nažalost to i doživjeli. Godine prolaze, vrijeme prolazi i nikoga ne čeka. Vremenu ništa ne znače moje i vaše suze, ono samo dođe i prođe. Mi smo generacija ljudi koja nema ono i ovo vrijeme. Ono vrijeme je prisutno uvijek u našim mislima i našoj duši, kako u prošlosti, tako u sadašnjosti, a bit će i u budućnosti. Svaka razrušena kuća, svaka granata ispaljena na moj grad i moje Vukovarce ostala je duboko zarezana u mome srcu i to se ne može zaboraviti. Sve to živi u meni kao prvoga dana, kada su me s nožem ispod vrata šutnuli preko praga moje rodne kuće, preko praga moga voljenoga grada, moga Vukovara. Ponekad se zbunjeno pitam kako nekome objasniti taj sjaj, taj sjaj u oku Vukovarca kada dođu ti dani, taj 18., 19., 20. u mjesecu studenom? Kako objasniti gorke suze koje se isprepliću sa sjajem dok sjedim uz svoj Dunav i slušam tužnu melodiju koju proizvode njegovi vali? Dragi moji Vukovarci, dokad ćemo živjeti u mraku, dokad ćemo skrivati istinu o nama, dokad ćemo skrivati naše rane i naše ožiljke načinjene od ruke agresora? U svijetu postoje raznovrsne riječi koje za sve nacije imaju isto značenje, ali kada čovjek izgovori riječ Vukovar i riječ Ovčara, one asociraju samo na jedno, na plač, na bol, na krik majke koja udovica posta, na vapaj uplakanog djeteta koje od silnih ruševina zbunjeno hoda ulicama grada i pokušava naći svoje dvorište u kojem je naučilo prve korake, izgovorilo prve riječi.

Znajte, dragi moji Vukovarci, znaj dragi grade moj, kada dođe meni čas da moram poći na onaj drugi svijet,kada budem morao poći u svijet s one strane modroga neba, čovječjem oku nevidljiv, tražit ću od Boga da mi dade komad zemlje, komad nebeskoga polja i da na njega zasadim plodove, da zasadim sjeme mira, sjeme dobrote, sjeme sreće i da to polje među nebeskim anđelima bude poznato pod imenom „Vukovar“!

Tek kada dođe taj čas, osjećat ću se sigurnim i biti ću svjestan da imam pravo pustiti suzu i da ona ima pravo pasti na zemlju, ali ovaj puta na slobodnu zemlju, zemlju koja je u rukama Hrvata. Tek tada se neću osvrtati za sobom i sa strahom pogledavati prijeti li mi opasnost iza mene i prati li zlo otiske mojih stopala koja ostaju u snijegu rasutom ulicama moga grada…
A dotad, do toga časa, svaki dan ću odlaziti na obalu mojih snova, obalu moga Dunava, i dugo sjediti pokraj njega, pokraj rijeke koja gorku istinu čuva o nama. 17 godina prođe od dana kada pade Vukovar u ruke agresora, ali nije nas Bog ostavio, danas ipak stojim u centru tvome, jedini grade moj i s ponosom iščitavam riječi u ime svih tvojih ljudi, svih tvojih Vukovaraca. Netko bi jedva čekao da se riješi takvih krvavih i bolnih uspomena, ali ja ne mogu i nemoj to tražiti od mene,jer te me uspomene svako jutro čim otvorim oči podsjete na ono što sam i tko sam, da sam sin ovoga grada, moga i vašega Vukovara.

(…napisano u čast mojim prijateljima Vukovarcima čiji su očevi i majke također životom platili slobodu hrvatskog naroda i svoga grada…)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.