Krivu sliku imate o nama

Krivu sliku imate o nama, krivu sliku imate o našim gorkim jecajima na spomen imena naših očeva, na spomen njihovih grobova, na spomen domovine naše. Za vas smo mi ludi što nas boli prošlost i što ta prokleta prošlost živi u nama i danas, kad se trebamo okrenuti sadašnjosti i budućnosti. Varate se ljudi ako mislite da Europskom unijom se brišu sjećanja na one koji su stvorili ovu zemlju, moju i vašu Hrvatsku. Zaboravili ste da su ti očevi i te majke iza sebe ostavili svoje potomke, svoju dječicu. Ne,nismo mi ludi. Mi samo volimo ono što je nama svetinja, nešto što je hram naših osjećaja, hram naše ljubavi i hram naše snage da opstanemo u ovome zatrovanome svijetu. Taj hram je moj tata koji je zaklopio zauvijek svoje oči, ostavio mladost drugim generacijama, svoje dijete da zbunjeno hoda ulicama dobra i zla, a sve to zbog ovoga komada zemlje kojeg vi sada želite pokloniti drugima. Ali,zaboravili ste nešto gospodo, zaboravili ste na nas, da smo i mi izrasli u zrele osobe i nismo više mala dječica koja se vesele susretu s predsjednikom, premijerom… I zato znajte gospodo, dok je nas, djece njihove na ovozemaljskom životu, oni u zaborav otići neće. Sjećanja s kakvim mi svaki dan živimo u našim srcima jednostavno ne mogu postati prošlost. Mi sa tim sjećanjima živimo od trenutka kada otvorimo oči do na večer kada odlazimo na počinak i to je još dobro ako zaklopimo oči bez ijedne prolivene suze.
Ljudi, krivu sliku imate o braniteljima, onim živima i onim neživima, onim bolesnima i onim zdravima. Pa što je s vama? Zar ćete u koštac sa zlom i zajednički gaziti preko onih koji su obranili tvoje dvorište, tvoj dom u kojem si odrastao, preko onih koji su ti bili heroji 90-tih godina? Dok ste se skrivali po skloništima i držali ručicu svoga djeteta, ruku svoje žene, oni su držali ruku na okidaču i nisu imali vremena niti pomisliti na svoju obitelj. Ali,njima to nije bilo teško, jer su bili u pitanju životi njegove krvi, hrvatske krvi. Nakon toga prokletoga rata pojavih se bolest pod imenom PTSP. Neki su jadnici oboljeli od nje i toga su časa ostali sami. Zar mislite da su oni ludi ako imaju tu dijagnozu? Ma vi ste ludi zbog takvog mišljenja. Takvim ljudima treba nadoknaditi svu onu ljubav koju nisu imali za vrijeme rata, nadoknaditi ima prijateljstva, nadoknaditi im neproživljenu mladost, jer to nisu mogli proživjeti dok su godinama živjeli u rovovima, u kanalima prekriveni injem, dok su objedovali uz kiše granata… Ti ljudi nisu ni jednoga časa u Domovinskom ratu kalkulirali i premišljali se, treba li ustati protiv agresora ili pokupiti obitelji i otići daleko od toga pakla. O kako vas samo ne boli pomisao, da su možda neki od vas šetali gradom i sreli staroga znanca iz školskih klupa, koji je prošao pakao rata i na kraju ostao bolesne psihe, da vam je on sa smiješkom na licu potrčao u zagrljaj, a vi ste brzinom munje se zagledali u izlog trgovine samo da vas ne bih zamijetile njegove oči. Zašto se prema njima ponašate kao da su bijesna pseta? Još jednom ponavljam da PTSP nije neizlječiva bolest, itekako se ona liječi, ali s druge strane ni ti ljudi nisu krivi, jednostavno su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu. Tim ljudima nije potrebno 10 vrsta tableta dnevno, da izgube osjećaj za život i da hodaju kao zombiji ulicama grada, nego im moramo pokazati put koji vodi u mir i spokoj, naučiti ih, da nije sram pustiti suzu iz oka i plakati kao malo dijete, jer ta je suza krik njihove ranjene duše.

Neki su moji poznanici i prijatelji 100% invalidi te ljudi oboljeli od PTSP-a. S tim sam ljudima u istoj sobi spavao, za istim stolom objedovao, o istim temama slično razmišljao. Ti ljudi, imaju veliko srce, veliko kao ocean. Ti trebaš biti taj koji ćeš im se približiti kao prijatelj i prihvatiti ga za prijatelja, jer tada ćeš zauvijek biti zapisan u njihovu srcu. Ja te ljude obožavam, divim im se,to su moji idoli, moja inspiracija za svaku ispisanu riječ na papiru. Toliko ih volim da pri svakom spomenu njihova imena u oku mi zasja suza. Ljudi moji, zašto ste robovi medija? Zašto potaknuti medijima blatite njihova imena i njihova herojska djela? Iskrivili ste i sliku o jednome čovjeku koji je za mene živući svetac, Božji poslanik na zemlji, o vel.Zlatku Sucu. Zar je on za vas lud kad kaže da ćemo biti mistici ili nas neće biti, kad kaže da smo mi toliko zaokupljeni nepotrebnim da za Boga više ni ne nemarimo, a kad nam On oduzme nekoga dragoga, proklinjemo Ga? Nisam znao, da je danas grijeh propovijedati o dobroti, a ne o zlu.
Pljujete po njegovu imenu samo zato što ne možete prihvatit pravu istinu, jer kad bi je prihvatili, toga časa vaše gadosti ne bi došle do izražaja. Eto koliko smo jadna i prazna bića u duši. Godinama čekate da se Sudac naljuti na vas i da se suprotstavi onome što vi govorite o njemu, ali umrijeti ćete u iščekivanju jer vam on nema što reći. On zna da vi niste krivi što tako govorite, to jednostavno vrag progovara kroz vas. Vi nesvjesno kroz svoje laži koje pišete o njemu govorite koliko je zatrovano vaše srce.
Na kraju, neke od vas moram razočarati riječima vel.Suca: “Prijatelju dok nas pljuju, znamo da vrijedimo, a onoga časa kad nas počnu hvaliti, onda znaj da nešto ne štima“. On zna koliko njega njegov Bog ljubi, tako da vaše riječi uopće ne dopiru do njegova neokaljana srca.

To je istina o čovjekovu pogledu na ove tri vrednote koje za mene znače sreću i ponos. To je moje bogatstvo koje čuvam u riznicama svoje duše i koje nema cijenu. Nema cijenu samo zato što tamo vladaju pravila srca, a ne okaljani ljudski um i zato što tamo vrag nema pristupa, nego samo Bog. Ako mi ne vjerujete na riječ, okupite na jednome mjestu djecu poginulih branitelja, sve branitelje, one zdrave i one bolesne i vel. Suca pa se osobno uvjerite u to trojstvo i njegovu moć. Ništa nije jače od nas, jer taj trenutak kada tri suze kapnu na isto tlo, tri suze iz tri različita oka, tri suze iz tri oka koja vide različito svijet oko sebe, suza branitelja, suza djeteta i suza vel. Suca. Ta pomisao je naša snaga i naš ponos koji nas tjera naprijed, da ne odustajemo od svojih ciljeva i životnih putova, da se uspješno probijamo kroz današnjicu i veliku nepravdu koja nam je učinjena. Ta pomisao je ono zbog čega nismo dignuli ruku na sebe i predali se u ruke sotone. Ta misao je moja snaga koja mi daje razlog za buđenje, za novo jutro…

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.